Osnovna škola Mate Lovraka Veliki Grđevac

Obrazloženje:

Miro Gavran suvremeni je klasik hrvatske književnosti (koliko god to zvučalo oksimoronski), autor čija su djela prevedena na trideset i osam jezika te je stoga nedvojbeno najpoznatiji hrvatski književnik izvan nacionalnih granica, potom je najizvođeniji kazalištni autor  i dobitnik više uglednih domaćih i inozemnih priznanja. U tom respektabilnom opusu značajno mjesto zauzimaju djela što je namijenio djeci i mladima, djela u kojima se „spustio“ na dječju perceptivnu razinu (Balog bi rekao: „dignuo“ se na razinu djeteta!), te je jednomu od tih djela, romanu Sretni dani svojedobno dodijeljena ova književna nagrada „Mato Lovrak“(1995.).  Među najboljim primjerima upravo takvoga Gavranovog iskazivanja dječje recepcijske razine je i najnoviji  roman Ljeto za pamćenje (Mozaik knjiga, 2015.).

U gradnji ovoga djela autor pokazuje svoj „dramski nerv“, dakle težnju da prozno djelo strukturira dramski. Tako već početak djela možemo shvatiti kao prolog:

Moja je obitelj malo otkačena, a malo normalna. Sve ih volim, iako mi ponekad svaki od njih ide na živce, pa se nerijetko zapitam: Što sam ja to zgriješio da moram biti u krvnom srodstvu s takvim likovima?

Pripovjedač je osnovnoškolac Ivo, koji ne samo da pripovijeda nego i piše taj roman, što je, jasno, igriva autorova gesta. Razmjerno skladnu zagrebačku obitelj čini majka-vrtićka teta, otac liječnik te stariji Ivin brat i sestra, no glavni lik je djed, bivši dobrostojeći građevinski poduzetnik, koji im je kupio stan a sam živi nedaleko od njih. Zaplet nastupa kad djed, udovac, odlazi na proslavu četrdeset pete godišnjice mature gdje susreće svoju bivšu ljubav iz srednjoškolskih dana. Kad se počinje ispričavati zbog svojih nedolazaka, kćer – ne znajući činjenice – posumnja da mu oca oblijeće neka „sponzoruša“ te zaduži sina da bude „obiteljski špijun“  u djedovom lošinjskom apartmanu. Kulminacija nastupa kad je majci dojavljeno da djed i njegova simpatija, hrvatska Australijanka, postaju bliski, a obratom pak bismo mogli označiti dio romana u kojem se ustanovljuje da nije riječi ni o kakvoj „sponzoruši“ nego o bogatoj poslovnoj ženi u Australiji s kojom djed bijaše zaručen na svršetku srednje škole. Priču usložnjuje druga, kad baki iz Australije dolazi unuka Hana, u koju se Ivo zaljubljuje. Roman  se konačno raspliće kad obje, baka i unuka, moraju natrag u svoju novu domovinu, ali i kad nakon toga djedu i unuku šalju elektronskom poštom avionske karte za posjet.

Redom možemo pobrojiti niz odlika ovoga djela.

1.Suvremena romaneskna hrvatska dječja produkcija zapala je u stanoviti stereotip, predstavljajući krnje ili razorene obitelji, s pomalo problematičnim likovima i, u izrazu, naglašenom težnjom za slengovskim pa i vulgokonstrukcijama. Ovaj Gavranov roman naprotiv je prisna, simpatična obiteljska priča o obitelji u kojoj nema konfklitnih odnosa, niti među braćom a niti među generacijama, djelo koje time afirmira obiteljski sklad i – ljubav, ono što se često pogubi na stranicama dječjih knjiga. Premda, mogli bismo reći da je riječ o idealnim odnosima – pripovjedač nekoliko puta i upućuje na srodnost s  takvom pričom na filmskom platnu (pa, pored dramskog, fabula se romana odlikuje i stanovitom bajkovitošću!) – ali, zar književnost, a osobito ako je dječja, nije idealna, željena zbilja?

2.Gavran je u središte postavio dva lika: unuka, koji nije nimalo „obiteljski buntovnik“, štoviše, susretljiv je i požrtvovan, sklon pomagati bližnjemu. Uz njega je djed, pažljiv i nenametljiv, koji voli svoga unuka i njegovu obitelj a – što je rijetko i u literaturi i stvarnoj zbilji – i oni njega. Nije tad ni nelogično niti neobično da se upravo u takvom ozračju njima dvojici dogodila ljubav, kao stanovita nagrada za ljudsku dobrotu!

3.Roman je napisan u djeci primjerenom diskursu: radnja teče linearno, bez usporavajućih retardacijskih otoka (opisa, komentara), naracija obiluje dijalozima, izraz nije opterećen trendovskim jezičnim egzibicionizmima, sve djeluje vrlo pitko i s mjerom, ukratko, to je  djelo koje se čita bez napora i u jednom dahu.

4.Miro Gavran je i ovim romanom pokazao svoju izvrstnost, ovaj put kao autor za djecu. Darovao nam je toplu, ljudsku priču kojom se afirmiraju pozitivni ljudski odnosi i vrijednosti, te je time ovaj roman nesumnjiv dobitak za suvremenu hrvatsku dječju književnost.

Poradi svih ovih odlika Stručno povjerenstvo bilo je jednoglasno da se nagrada „Mato Lovrak“ u 2016. godini dodijeli romanu Ljeto za pamćenje.

U ime Povjerenstva od srca čestitam autoru, ne samo za ovo djelo nego i za sva koja je darovao djeci ali i odraslim čitateljima te afirmirao hrvatsku književnost u svjetskim razmjerima.

                                      Predsjednik Stručnog povjerenstva:

prof.dr.sc.Stjepan Hranjec

Čakovec-Veliki Grđevac, 28. travnja 2016.